Bliža sebi - bolja Njemu

Draga Tamara, 

želim da ti se na ovaj način još jednom zahvalim za učenja i znanja koja sam primila od tebe. Riječima je teško opisati ove duboke osjećaje, ali probaću da ih upotrijebim tako da nađu put i do najudaljenijih srca, do onih duša koje čeznu da se povežu sa sobom ponovo. 

Ja sam bila ta.
Izgubljena. 

Bez povjerenja u sebe, u muškarce, u ljubav, i Boga.
Nakon niza propalih veza u kojima sam davala sve tražeci “samo” da me neko voli i ne napusti, napuštala sam sebe sve više i više. Sve dok nisam bila ostavljena i emotivno “razvaljena” poslednji put prije nego što sam naišla na objavu o POVRATAK KORENIMA. Kliknnula sam, prijavila se, popunila upitnik i ubrzo dobila odgovor da sam itekako zrela za program.

U meni se javio tračak nade i snage da preživim.

Program me je u nekim momentima suočavao sa bolom, sa strahom, tugom, ljutnjom, bijesom, stidom… Svim onim emocijama sa kojim nisam znala da živim. 
Iako sam žena koja voli istinu i smatra je svojom vrhovnom vrijednošću, nisam očekivala da ću otkriti toliko zakopanih istina i tajni u sebi.
Izložila sam se svom mraku, svojoj sjeni i svom strahu. Taj put je bio pretežak, ali lakoća u poređenju sa onim što sam živjela kroz odnose, misleći da je to što “previše volim” i što me “previše boli” moj “najveći dar”. 

Destrukcija je bila moje drugo ime.

Došla sam ti ranjena, puna potisnutog bijesa, zamjeranja, bez ikakvih granica, bez ikakve strukture, bez osjećaja lične vrijednosti i dostojanstva. Nosila sam osjećaj krivice kao najdominantniju emociju. 
Krivila sam druge za njihove postupke, a sebe pogototovo za nemogućnost da se ikako i ikada zauzmem za sebe i izrazim svoju istinu.

U mojoj grupi sa ženama koje su se našle istovremeno na programu, prvi put sam osjetila siguran prostor za izražavanje sebe svakakve i počela da upoznajem granice, tačnije da shvatam kako granice nisu tu da bi narušile odnos. 

Ja sam odrastala u uvjerenju da je ljubav prava, samo ako nema granica. Ako može SVE.
I što ne može i što ne bi trebalo. Razumjećete o čemu pričam… Jer to je kolektivna zabluda rekla bih.
Počela sam od Masterclassa “ Rana nastala u odnosu sa ocem”.
To je bila moja najdublja i nabolnija tema. 

Moj otac me je iznevjerio, povrijedio, razočarao i uvijek sam osjećala provaliju između nas. Toliko da mi je pomisao na trajno razdvajanje bilo najbezbolnije rjesenje.

Sada, zahvaljujući meni i mojoj transformaciji, ali zahvaljujući i promjeni koju je doživio moj otac, osjećam kako imam tatu i odnos s’ njim za kakvim sam patila odmalena. I taj osjećaj je nezamjenjiv.
Moj odnos sa Bogom je bio prilicno radikalan. Od jedne do druge krajnosti, mogu reći kako mu bezuslovno vjerujem i osjećam da me voli na nacin koji mi postaje sve bliži i draži. Ranije sam tumačila kako me ne voli, i kako me kažnjava svaki put kad nije “po mom”.
I dalje nisam religiozna. I ne osjećam pritisak da moram biti kako bih zaslužila i “osigurala” Božiju ljubav prema meni.

Najvažnija lekcija na programu za mene je definitivno bilo to kako se nositi sa svojim bijesom. Kako pomoći sebi kad upadnem u kolaps, kako da naučim da ne upadam u kolaps, kako stvoriti svoje resurse i kapacitet za primanje.

Prošlo je skoro dvije godine od tad. Spolja djeluje kao da se nisu desile neke krucijalne promjene u mom zivotu. Mozda i nisu… Ali ova žena ko sam sada ja, na sve što je bilo i sto jeste gleda iz potpuno druge perspektive. Destruktivnost i haos sam transformisala u razumijevanje i mir. Toliko da mi je dosadno koliko se lakše regulišem i stabilizujem u izazovnim situacijama. Sada sam na temi: kako živjeti bez stalne borbe, intervencije, reakcije za sve i svasta i jednostavno uživati u spokoju i skladu sa sobom.

Rečenica koja mi se urezala, a prvi put sam je čula od Tamare je: „OKOLO DOK RIČU ZVERI, ČUJ ŠTO ŠAPĆU ANĐELI” je rečenica koju u jednoj svojoj pjesmi izvodi Marko Luis na čijem komcertu sm nedavno bila i pomislila sa toplinom na Tamaru i zahvalnost koju imam u srcu.

– Sonja